Nominiranje kandidata na izborima u SAD-u – i parlamentarnim i predsjedničkim – izgleda sasvim drugačije nego u Hrvatskoj. Kandidate ne imenuju predsjednici ili izvršni odbori stranaka (zapravo, predsjednici i ostala stranačka tijela imaju vrlo slab utjecaj na politiku stranke), nego svi za to zainteresirani članovi stranke, na stranačkim predizborima. Kad se nominira kandidata za predsjedničke izbore, članovi stranke kandidate ne biraju izravno, već odlučuju za koga će na nacionalnoj stranačkoj konvenciji glasovati delegati iz njihove savezne države. No, rezultati predizbora su obvezujući za delegate, pa se dosad nije desilo da glasuju suprotno volji članova stranke iz svoje savezne države.
Predsjednički predizbori se održavaju u izbornoj godini (a to je ova, 2008. – predsjednički izbori su 4. studenog) i počinju u siječnju (obično u saveznoj državi Iowa ili New Hampshire), a traju do lipnja. No, pobjednici su obično poznati već nakon “super-utorka” (Super Tuesday), dana sredinom veljače u kojem većina država (ove godine čak 22, skoro pola) organizira predizbore.
Ove se godine predizbori prvo održavaju u državi Iowa 3. siječnja po lokalnom vremenu (do otvaranja birališta u Iowi ima manje od 2 sata), pa onda u još pet država tijekom siječnja, nakon čega u veljači slijedi super-utorak. Mada Iowa i New Hampshire (8. siječnja) imaju zanemarivo malo delegata na nacionalnim stranačkim kovencijama, činjenica da predizbori počinju s njima im daje iznimno velik utjecaj na konačni rezultat. U pravilu, kandidati koji u tim državama ne osvoje prvo ili drugo mjesto gube popularnost u ostalim državama (t.j., neodlučni birači se obično odluče za pobjednika iz Iowe i New Hampshirea) i vrlo rijetko na kraju osvajaju nominaciju svoje stranke. Zbog toga kandidati najviše vremena (i novca) troše u Iowi i New Hampshireu. Kad već spominjem novce, važno je reći da će zbog ranog početka kampanje (prije gotovo godinu dana) ovo biti, po nekim procjenama, prvi predsjednički izbori u kojima će kandidati da bi imali šansu za pobjedu morati raspolagati s barem milijardu dolara za promidžbu.
Predizbori su ove godine posebno neizvjesni. Po prvi puta nakon 1928. na njima ne sudjeluje niti aktualni predsjednik (Bush upravo završava svoj posljednji mandat), niti aktualni potpredsjednik (Dick Cheney nije zainteresiran), niti ijedan od još uvijek živih bivših predsjednika koji su odradili samo jedan mandat (u tu kategoriju spada samo Jimmy Carter, ali on već dugo nije u politici, a ima i 83 godine) niti ijedan od bivših potpredsjednika (tu se posebno ističe Al Gore koji se, unatoč publicitetu koji su mu donijeli Oscar i Nobelova nagrada, nije kandidirao). Među kandidatima nema čak niti predsjedničkih kandidata s prijašnjih izbora (do prije godinu dana se dosta pričalo o mogućnosti da se ponovo kandidira John Kerry, kandidat Demokratske stranke na prethodnim predsjedničkim izborima, no on je krajem 2006. objavio da se neće ponovo kandidirati). Takva situacija je dovela do najneizvjesnijih predizbora (i izbora) u 80 godina. Sad kad sam nabrojao tko nisu kandidati, vrijeme je da se pozabavim s onima koji to jesu:
DEMOKRATSKA STRANKA
Hillary Clinton bi mogla postati prva žena kandidat jedne od dvije velike stranke na predsjedničkim izborima. Bivša prva dama SAD-a, sada zastupnica savezne države New York u Senatu SAD-a, po anketama vodi u većini država i ima najveće šanse za osvajanje demokratske nominacije. Ona se u svojoj kampanji poziva na svoje (dvojbeno) iskustvo. Na pozornici dosta vremena provodi sa svojim suprugom, pokušavajući pobuditi sjećanja amerikanaca na “bolja vremena”, no zbog toga mora dosta vremena, energije i novca trošiti na uvjeravanje javnosti da, ukoliko ona postane predsjednicom, Bill Clinton neće vladati iz sjene. Velika prednost njezine kampanje je budžet, koji je mnogo veći od onih kojima raspolažu njezini protivnici. Za razliku od svih ostalih država, u kojima vodi s nekoliko postotaka prednosti, u Iowi je potpuno izjednačena s druga dva glavna kandidata, te bi u slučaju da tamo noćas izgubi (a za nju bi, s obzirom na sredstva koja je potrošila u Iowi, sve osim prvog mjesta bilo poraz) mogla postati žrtvom izbornog sustava, jer bi u kasnijim državama možda ostala bez glasova neodlučnih birača.
Barack Obama bi mogao postati prvi afro-američki kandidat jedne od dvije velike stranke na predsjedničkim izborima. Mladi (46 godina) senator koji upravo odrađuje svoj prvi mandat u Senatu se predstavlja kao “kandidat promjene”, jer a razliku od ostalih kandidata on nema mrlje u biografiji i ostavlja dojam svježine. Obami prije godinu dana nitko nije davao nikakve šanse, no danas je po svim anketama odmah iza Hillary Clinton, čiju je prednost topio iz mjeseca u mjesec, za što su zaslužni mediji koji ga jednostavno obožavaju. Za njega je posebno važno to što, po nekim anketama, vodi u Iowi. Pobjeda u toj državi bi mu u kasnijima mogla donijeti već spomenutu podršku neodlučnih birača.
John Edwards je bivši senator i kandidat Demokratske stranke za potpredsjednika SAD-a na prethodnim izborima. Po svim anketama je na trećem mjestu i ima relativno male šanse. Edwards je populist, te se u svojim uvijek ljutitim istupima obraća se radnicima i osiromašenim amerikancima. Kao i Obama, on je kandidat promjene, ali mnogo radikalnije. U slučaju da osvoji nominaciju svoje stranke, velika prednost će mu biti to što je s američkog juga – velika većina američkih predsjednika su bili južnjaci. Ta prednost postaje još veća kad se uizme u obzir da nominaciju Republikanske stranke vjerojatno neće osvojiti južnjak. Nada se pobjedi u Iowi koja bi mu popravila izglede u ostalim državama. A za tu pobjedu ima sasvim realne šanse – u Iowi je proveo više vremena od ostalih kandidata i ima najodanije birače. U slučaju kiše ili snijega tijekom predizbora, dio birača Hillary Clinton i Baracka Obame će ostati doma. Edwardsove pak birače ništa neće spriječiti da izađu na birališta, pa se Edwards potajno nada nevremenu. Ako u Iowi bude treći, njegove šanse su ravne nuli. Iznimno važan detalj (o kojem, čini mi se, malo tko razmišlja): u slučaju Edwardsovog odustajanja prije Super-utorka njegovi bi birači vjerojatno glasovali za Obamu, a to bi moglo značajno utjecati na rezultate u te 22 države.
Preostalih pet demokrata – Joe Biden, Dennis Kucinich, Bill Richardson, Chris Dodd i Mike Gravel – nemaju niti teoretske šanse, ali bi nakon vjerojatnog odustajanja (vjerojatno već tijekom siječnja) mogli odigrati određenu ulogu davanjem podrške nekom od preostalih kandidata.
REPUBLIKANSKA STRANKA
Rudy Giuliani, bivši gradonačelnik New Yorka, je taj grad uspio gotovo potpuno očistiti od kriminala, a onda se u posljendnjim mjesecima svog mandata proslavio izvrsnim upravljanjem gradom tijekom i nakon napada na SAD 11. rujna 2001. No, prije godinu dana nitko nije vjerovao da ima ikakve šanse da osvoji republikansku nominaciju za predsjedničke izbore. Naime, iako je republikanac, Giuliani podržava pravo na pobačaj i pravo na homoseksualne brakove. Unatoč tome, danas je u vodstvu (vrlo tijesnom, doduše) u većini država… osim u prve dvije, u kojima će vjerojatno biti tek treći ili četvrti, što bi – kao i u slučaju Clintonice – moglo istopiti njegovu vrlo malenu prednost u ostalim državama, pogotovo ako i u Iowi i u New Hampshireu pobjedu odnese Mitt Romney.
Mitt Romney, bivši guverner savezne države Massachusetts, je zanimljiv je po dvije stvari: uspio je postati guverner države u kojoj to tradicionalno postaju kandidati Demokratske stranke i uspio je postati jedan najizglednijih kandidata za nominaciju Republikanske stranke na predsjedničkim izborima, unatoč svojoj vjerskoj pripadnosti. On je, naime, mormon (analitičari su donedavno smatrali da bi republikanci još nekako probavili kandidata katolika, ali mormona nikako). No, Romney je po anketama sada drugi u većini država, dva-tri postotka iza Giulianija. On računa na pobjede u Iowi i New Hampshireu, koje bi mu, u kombinaciji s trećim ili četvrtim plasmanom Giulianija, vjerojatno pomogle da ga prestigne u kasnijim državama. No, planove bi mu upravo u tim državama mogli poremetiti preostala dva kandidata.
John McCain, bivši vojni pilot i veteran Vijetamskog rata, je senator od 1987., te je sa 72. godine najstariji među ozbiljnim kandidatima. Najveći dio Vijetnamskog rata, čak 6 godina (od 1967. do 1973.) je proveo u zarobljeništvu tijekom kojeg je mučen na razne, vrlo okrutne načine, pa je danas jedan od najvećih Bushevih protivnika po pitanju mučenja zarobljenika u Irku i zatvoru Guantanamo. Prije godinu dana svi su ga smatrali najvjerojatnijim republikanskim kandidatom, no tijekom ljeta 2007. je njegova kampanja doživjela potpuni financijski kolaps, nakon čega su ga svi otpisali. Ipak, McCain se pamteno vođenom kampanjom polako vratio u igru. Svoj povratak ipak najviše može zahvaliti svojoj dosljednosti – on je jedini kandidat (u obje stranke) na ovim izborima koji nikada u političkoj karijeri nije mjenjao stavove i čiji su postupci uvijek bili u skladu s deklariranim stavovima (doduše, to vrijedi i za Obamu, ali on je prekratko u politici da bi to imalo značajnu vrijednost). Njegova taktika je usmjerena na pobjedu u New Hampshireu koja bi trebala oživjeti njegovu kampanju u ostalim državama. Ako ne uspije pobijediti u New Hampshireu, njegove šanse su ravne nuli.
Mike Huckabee, bivši guverner Arkansasa, blizak je konzervativnim republikanskim biračima, ali je financijski najslabiji. Njegova taktika je: pobjediti u Iowi (za to ima realne šanse – u većini anketa toj državi je izjednačen s Romneyem) i tako privući pozornost konzervativnih birača u kasnijim državama. Ako ne uspije u tome, njegove šanse su ravne nuli.
Od tri preostala republikanca teoretske ima glumac i bivši senator Fred Thompson, koji nastupa s najkonzervativnijim programom od svih kandidata, ali otpada ako u Iowi i New Hampshiru ne bude među prva tri (a mislim da neće). Ron Paul, zastupnik u Kongresu, je poprilična nepoznanica (iako najvjerojatnije nema nikakve šanse za osvajanje republikanske nominacije) – jedini od svih kandidata nastupa s klasičnim libertarijanskim (ne liberalnim!) programom, te ima brdo sljedbenika na Internetu koji su iskrivili rezultate svih online anketa u kojima je njegovo ime bilo ponuđeno. Duncan Hunter nema nikakve šanse. Za svu trojicu vrijedi isto što i za demokrate koji nemaju šanse – nakon odustajanja bi mogli odigrati određenu ulogu davanjem podrške nekom od preostalih kandidata.